Status izvanbračnog partnera u nasljeđivanju

Izvanbračni partner u hrvatskom nasljednom pravu ima jednak položaj kao bračni drug. To znači da činjenica što partneri nisu sklopili brak sama po sebi ne predstavlja zapreku nasljeđivanju. Međutim, za razliku od braka, čije se postojanje jednostavno dokazuje izvatkom iz matice vjenčanih, kod izvanbračne zajednice može se pojaviti znatno složenije pitanje – kako dokazati da je takva zajednica doista postojala.

Kada nema spora među nasljednicima

Jednostavnija je situacija kada ostali nasljednici ne osporavaju postojanje izvanbračne zajednice. Ako je, primjerice, ostaviteljica godinama živjela s partnerom, a njezini nasljednici priznaju da se radilo o izvanbračnoj zajednici, u pravilu nema razloga da se o toj činjenici vodi poseban parnični postupak.

Izvanbračni partner tada u ostavinskom postupku ostvaruje nasljedna prava koja mu pripadaju prema Zakonu o nasljeđivanju, jednako kao što bi ih ostvarivao bračni drug.

Problem nastaje kada drugi nasljednik kaže: izvanbračna zajednica nije postojala.

Što ako drugi nasljednici ospore status izvanbračnog partnera?

Zamislimo relativno jednostavan primjer. Muškarac i žena godinama žive zajedno kao partneri, ali nisu sklopili brak. Žena umre, a iza nje, uz partnera, kao zakonska nasljednica dolazi i njezina sestra. Partner u ostavinskom postupku tvrdi da je s ostaviteljicom živio u izvanbračnoj zajednici, dok sestra pokojne to osporava.

Odjednom više nije sporno samo pitanje tko koliko nasljeđuje, nego prethodno treba odgovoriti na pitanje je li partner uopće zakonski nasljednik.

Zakon o nasljeđivanju upravo za takve situacije predviđa prekid ostavinskog postupka kada su među strankama sporne činjenice o kojima ovisi njihovo nasljedno pravo. To se osobito odnosi na spor o odnosu nasljednika i ostavitelja na temelju kojega se po zakonu nasljeđuje. Sud tada na parnicu upućuje onu stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim.

Drugim riječima, ostavinski postupak nije mjesto na kojem će se provoditi opsežno dokazivanje o tome jesu li dvije osobe stvarno živjele kao izvanbračni partneri. Ako oko toga postoji stvarni spor, to pitanje u konačnici može postati predmet posebne parnice.

Od 2026. postoji još jedan korak – medijacija

Novi Zakon o medijaciji, koji je stupio na snagu 2026. godine, upravo je kod sporova koji proizlaze iz ostavinskih postupaka uveo važnu novost.

Prije nego što prekine ostavinski postupak radi upućivanja na parnicu, ostavinski sud stranke upućuje da pokušaju spor riješiti medijacijom. Stranci čije pravo smatra manje vjerojatnim sud određuje rok, koji ne može biti dulji od 15 dana, da Nacionalnom centru za medijaciju podnese zahtjev za održavanje informativnog sastanka o medijaciji te da o tome obavijesti ostavinski sud.

To ne znači da se stranke moraju nagoditi niti da im medijator može nametnuti rješenje. Smisao postupka jest da se prije pokretanja nove parnice pokuša utvrditi postoji li mogućnost sporazumnog rješenja.

Ako do njega ne dođe, slijedi parnični postupak.

Kako se dokazuje izvanbračna zajednica?

Ako spor ipak završi pred parničnim sudom, pitanje postaje činjenično: kakav je stvarno bio odnos pokojne osobe i osobe koja tvrdi da je bila njezin izvanbračni partner?

Takav odnos ne dokazuje se jednom ispravom. Relevantne mogu biti prijave prebivališta ili boravišta, zajednički troškovi i računi, ugovori i druga dokumentacija, zajednička imovina, korespondencija, fotografije, putovanja, izjave svjedoka, odnos partnera prema obitelji i prijateljima te druge okolnosti iz kojih proizlazi da nije bila riječ samo o povremenoj vezi, nego o stvarnoj životnoj zajednici.

Upravo zato takvi postupci mogu biti dokazno znatno složeniji od situacije u kojoj nasljedno pravo proizlazi iz formalno sklopljenog braka.

Od ostavinskog postupka do parnice

Pravni put u takvoj situaciji može, dakle, imati nekoliko faza. Izvanbračni partner prijavljuje svoje nasljedno pravo u ostavinskom postupku. Ako ga drugi nasljednici priznaju, pitanje njegova statusa u pravilu ne stvara poseban spor.

Ako ga ospore, nastaje spor o činjenicama o kojima ovisi nasljedno pravo. Slijedi pokušaj rješavanja spora medijacijom, a ako se spor na taj način ne riješi, ostavinski sud može prekinuti postupak i stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim uputiti na parnicu radi utvrđivanja njezina statusa.

Tek ishod tog postupka omogućuje da se ostavinski postupak nastavi uz odgovor na ključno prethodno pitanje – je li osoba koja se pojavila kao partner pokojnika ujedno i njegov zakonski nasljednik.

Status izvanbračnog partnera u nasljeđivanju stoga je dobar primjer razlike između prava koje zakon priznaje i potrebe da se postojanje pretpostavki za to pravo, kada ih netko ospori, ponekad mora dokazati pred sudom.